Kada se govori o odrastanju djece, većina roditelja ima istu želju – da njihovo dijete bude sigurno, zdravo i sretno. Međutim, upravo u toj želji često se naprave potezi koji, iako dobronamjerni, mogu ograničiti prirodan razvoj djeteta. U savremenom načinu života, gdje su strahovi pojačani i gdje se sve više vremena provodi u zatvorenom prostoru, djeca sve rjeđe imaju priliku da se slobodno kreću i istražuju svijet oko sebe.
Na to već godinama upozorava doktor Ranko Rajović, stručnjak za neuroedukaciju i dječiji razvoj, koji ističe da se današnja djeca premalo kreću i da im nedostaje ono što je najvažnije u ranom periodu života – slobodno, spontano kretanje. Njegove izjave često izazivaju rasprave, jer direktno dovode u pitanje uobičajene roditeljske navike, posebno kada je riječ o pretjeranoj zaštiti.
Jedan od ključnih pojmova koje Rajović naglašava jeste puzanje kao izuzetno važna razvojna faza. Puzanje nije samo prelazna aktivnost između ležanja i hodanja, već kompleksan proces koji aktivira brojne dijelove mozga i utiče na formiranje neuronskih veza. U tom periodu dijete uči koordinaciju, ravnotežu, procjenu udaljenosti i osnovnu orijentaciju u prostoru.
Problem, prema njegovim riječima, nastaje kada roditelji iz straha da se dijete ne povrijedi ili ne stavi nešto u usta, ograniče njegovo kretanje. Iako je briga razumljiva, posljedica takvog pristupa može biti smanjen broj iskustava kroz koje dijete prolazi u najosjetljivijem periodu razvoja.
Rajović posebno naglašava da svako kretanje ima svoju ulogu – okretanje, hvatanje predmeta, penjanje, pa čak i žvakanje, sve to šalje signale mozgu koji se intenzivno razvija. Mozak djeteta u tom periodu uči kroz pokret, a ne kroz pasivno posmatranje.
Jedan od zanimljivih primjera koje navodi jeste i svjesno stvaranje okruženja koje podstiče dijete na trud. Kada dijete mora da se malo više potrudi da dohvati igračku, ono razvija upornost i sposobnost rješavanja problema. To, prema njegovom mišljenju, nije frustracija u negativnom smislu, nego korisno iskustvo koje jača mentalne sposobnosti.
Posebno mjesto u njegovim objašnjenjima zauzima i skakanje, kao aktivnost koja uključuje cijelo tijelo. Skakanje pomaže u razvoju koordinacije, jača mišiće i istovremeno aktivira mozak kroz složene pokrete i ravnotežu. Ipak, u savremenom okruženju roditelji često iz straha ograničavaju ovakve aktivnosti.
Zanimljivo je i zapažanje iz dječijih kampova, gdje djeca koja su fizički aktivna tokom dana često nemaju problema sa snom ili ponašanjem. Oni jednostavno troše energiju na prirodan način, kroz kretanje, igru i istraživanje prostora.
Prema Rajovićevim riječima, uzrast od sedam do dvanaest godina predstavlja period kada djeca imaju najveći potencijal za fizičku aktivnost. Ako se ta energija ne iskoristi na pravi način, ona se može manifestovati kroz nemir, poteškoće sa koncentracijom ili probleme sa spavanjem.
Suština njegove poruke nije u kritici roditelja, već u podsjećanju da je kretanje osnovna potreba djeteta, jednako važna kao i ishrana ili san. Današnji način života, u kojem dominiraju ekrani i zatvoreni prostori, često nesvjesno ograničava upravo ono što je djeci najpotrebnije.
Na kraju, njegova poruka se može sažeti u jednostavnu ideju – djeca ne trebaju savršenstvo i pretjeranu zaštitu, već prostor da se kreću, istražuju i uče kroz iskustvo. Jer upravo u slobodnom kretanju i igri gradi se temelj njihovog zdravog fizičkog i mentalnog razvoja.
