Jedan naizgled bezazlen otok na prstu bio je početak zdravstvene priče koja je potpuno promijenila život jedne majke i njene porodice. Godinama kasnije, ona otvoreno govori o tome koliko je bilo teško prihvatiti dijagnozu, ali i koliko su joj ljubav porodice i podrška supruga pomogli da nastavi dalje.
Jelena Tomašević, supruga nekadašnjeg proslavljenog košarkaša Dejana Tomaševića, svoje iskustvo sa ozbiljnom autoimunom bolešću podijelila je u televizijskoj emisiji posvećenoj zdravlju. Njena priča pokazuje koliko prvi simptomi ponekad mogu djelovati bezazleno i koliko vremena može proći prije nego što čovjek shvati da se iza njih krije ozbiljniji zdravstveni problem.
Sve je počelo nakon rođenja četvrtog djeteta. Jelena je primijetila da joj je jedan prst otekao, a već narednog dana slične promjene pojavile su se i na drugom prstu. U početku nije mogla ni pretpostaviti da bi takav simptom mogao biti povezan sa bolešću koja će kasnije značajno uticati na njen svakodnevni život.
Zabrinutost je ubrzo dovela do odlaska ljekaru i brojnih pregleda. Nakon obavljenih analiza uslijedila je dijagnoza sistemskog lupusa. Za Jelenu je to bio trenutak u kojem se prvi put ozbiljno suočila sa bolešću o kojoj, kako je ispričala, ranije gotovo ništa nije znala.
Dijagnoza je postavljena u periodu kada je porodica boravila u Španiji. Ubrzo nakon toga uslijedila je nova selidba, ovog puta u Atinu, nakon što je Dejan dobio angažman u Grčkoj. Jelena je i tamo potražila dodatno mišljenje ljekara, nadajući se drugačijem odgovoru, ali su dodatni pregledi potvrdili ono što je već bilo ustanovljeno.
Posebno težak dio cijele priče bio je trenutak kada je shvatila da se njeno zdravstveno stanje neće završiti jednom dijagnozom. Pored lupusa, ljekari su utvrdili i reumatoidni artritis, što je dodatno zakomplikovalo njeno liječenje i svakodnevno funkcionisanje.
U razgovoru je opisivala koliko je teško bilo prihvatiti promjene koje su se dešavale njenom tijelu. U jednom periodu ljekari su joj ukazali na to da njeno fizičko stanje izgleda mnogo ozbiljnije nego što bi se očekivalo za njene godine. Iako je bila relativno mlada, posljedice bolesti ostavile su snažan trag na njenom organizmu.
Taj period bio je dodatno težak zbog brojnih životnih promjena koje su se dešavale gotovo istovremeno. Porodica se selila, stizale su nove obaveze, rođeno je i dijete, a Jelena je pokušavala da sve izdrži bez pokazivanja koliko joj je zapravo teško.
Dejan je govorio o tome da se njegova supruga uprkos zdravstvenim problemima rijetko žalila. Navika da brine o porodici i da bude oslonac drugima često je značila da je vlastite probleme stavljala u drugi plan. Ipak, postojali su trenuci kada više nije mogla normalno obavljati svakodnevne obaveze.
Jedan od težih simptoma bila je povišena temperatura koja je trajala duži period, nakon čega su se pojavljivali otoci i jaki bolovi. Ruka bi joj, prema njenom svjedočenju, postala izrazito zategnuta i bolna, uz crvenilo i ograničenu pokretljivost. Takve epizode trajale su danima, a zatim bi se stanje postepeno smirivalo.
U najtežim danima obične aktivnosti koje većina ljudi obavlja bez razmišljanja za Jelenu su postajale veliki izazov. Kupanje, oblačenje, podizanje stvari, pa čak i držanje i briga o bebi mogli su postati izuzetno teški.
Takva situacija nije bila samo fizički zahtjevna. Još teže bilo je emocionalno suočavanje sa činjenicom da ne može biti uz svoju djecu onako kako je navikla. Kao majka četvoro djece, bila je naviknuta da organizuje svakodnevicu i da bude dostupna porodici, pa je gubitak te mogućnosti za nju predstavljao posebno težak udarac.
Ipak, čak i u takvim okolnostima trudila se da uradi ono što je najvažnije. Brinula je o bebi, hranila je i presvlačila, iako joj je svaki pokret mogao predstavljati napor. Dejan je isticao koliko mu je bilo teško gledati kroz šta prolazi žena koju voli.
Jelena je priznala da je u najtežim trenucima znala da se povuče i ostane sama. Tada bi emocije koje je tokom dana pokušavala sakriti izašle na površinu. Povjeravala se sestrama i pokušavala pronaći način da porodica ne osjeti svu težinu onoga kroz šta prolazi.
Njena priča pokazuje da hronična bolest ne utiče samo na osobu kojoj je dijagnosticirana, već i na cijelu porodicu koja svakodnevno prolazi kroz iste neizvjesnosti.
Poseban dio priče odnosio se na planove koje su Dejan i Jelena imali za budućnost. Željeli su veliku porodicu i razgovarali o mogućnosti da jednog dana imaju još djece. Međutim, nakon što se njeno zdravstveno stanje zakomplikovalo, takvi planovi morali su biti promijenjeni.
Jelena je donijela tešku odluku da ne pokušava ponovo proširiti porodicu. Iako je Dejan želio još jedno dijete, oboje su morali prihvatiti da zdravstvene okolnosti imaju prednost. Njihov odnos ipak je ostao snažan, a upravo je njegova podrška za Jelenu predstavljala jednu od najvažnijih stvari tokom liječenja.
Njih dvoje su kroz šalu govorili i o tome da će Dejan biti njeno „peto dijete“, što je na neki način pokazalo koliko su pokušavali pronaći malo vedrine i u teškim okolnostima.
Bolest je, međutim, nastavila donositi periode kada bi se bol širila iz jednog dijela tijela u drugi. Nekada bi počela u području ruke ili lakta, a zatim se osjećaj nelagode proširio na kukove i druge dijelove tijela. U takvim danima Jelena je govorila da se osjeća potpuno iscrpljeno i nesposobno za uobičajene aktivnosti.
Tada je veliki dio obaveza preuzeo najstariji sin Kića. U vrijeme kada je majci bilo najteže imao je 17 godina, ali je shvatio situaciju i pomagao oko mlađe braće i sestara. Za jednu porodicu takvi trenuci mogu biti izuzetno zahtjevni, ali istovremeno pokazuju koliko članovi porodice mogu biti važni jedni drugima.
Jelena nije skrivala ni osjećaj straha koji se javlja kada čovjek počne razmišljati o budućnosti. Pitala se hoće li moći biti prisutna u važnim trenucima života svoje djece – na njihovim proslavama, školskim događajima, vjenčanjima i drugim porodičnim trenucima.
Najveći strah nije bio samo bol, već pomisao da bi zbog bolesti mogla propustiti važne trenutke odrastanja svoje djece.
Ipak, upravo u takvim mislima pokušavala je pronaći snagu. Podrška supruga, djece, sestara i drugih članova porodice pomogla joj je da se ne prepusti samo strahu. Uz medicinsko liječenje, oslanjala se i na vjeru i duhovnu podršku, što joj je, prema vlastitim riječima, davalo dodatnu snagu.
U cijeloj priči važno mjesto ima i objašnjenje stručnjaka o samoj bolesti. Doktor Ivica Jeremić sa Instituta za reumatologiju govorio je o sistemskom lupusu kao autoimunoj bolesti. Kod ovog oboljenja odbrambeni sistem organizma pogrešno reaguje na vlastita tkiva i organe, što može dovesti do upalnih procesa i različitih simptoma.
Lupus se ne mora kod svake osobe ispoljiti na isti način. Može zahvatiti različite dijelove organizma, a među češće pogođenim područjima mogu biti koža, zglobovi i bubrezi. U određenim slučajevima mogu biti uključeni i drugi organi, zbog čega je klinička slika vrlo različita od osobe do osobe.
Stručnjaci naglašavaju da na razvoj bolesti mogu uticati različiti faktori. Genetska predispozicija ima značajnu ulogu, dok se kao mogući okidači kod osoba koje imaju sklonost navode pojedine infekcije, određeni lijekovi, izlaganje sunčevoj svjetlosti, stres i drugi faktori iz okruženja.
Zbog toga nije jednostavno reći da je jedan određeni način života direktan uzrok nastanka lupusa. Autoimune bolesti imaju složenu pozadinu, a njihov razvoj najčešće je rezultat međudjelovanja genetskih i okolišnih faktora, a ne samo jedne navike ili jednog događaja.
Jelenino iskustvo zato podsjeća koliko je važno obratiti pažnju na neuobičajene simptome koji se ponavljaju ili traju duže vrijeme. Otok zglobova, dugotrajna temperatura, izražen umor, bolovi i druge promjene ne znače automatski da osoba ima lupus, ali mogu biti razlog da se potraži savjet ljekara.
Njena priča istovremeno pokazuje i koliko podrška najbližih može značiti kada se čovjek suoči sa dugotrajnim zdravstvenim problemom. Iako bolest može promijeniti planove, svakodnevne navike i porodični život, liječenje, praćenje zdravstvenog stanja i podrška okoline mogu pomoći osobi da pronađe novi način funkcionisanja.
Za Jelenu je put bio dug i težak, ali njeno iskustvo pokazuje da dijagnoza ne mora značiti kraj planova i porodičnog života – već početak drugačijeg suočavanja sa svakim novim danom.
